|
|
24 SATA
petak, 13.01.2006.
Paraziti
Hodam ulicom i gledam svoje dijete kako papa štapiće i zadovoljno maše nogama dok je nejzin otac, s puno pažnje gura u dječjim kolicima.
Umor mi spava u nogama, a u glavi me pritišće ozbiljna bol za koju nitko ne zna što je. Hoću li ubrzo imati moždani udar - pitanje je koje mi se vraća iz dana u dan.
Gledam ljude. Tumaraju naokolo s vrečicama u rukama. Kupuju. U izlozima krasne reklame tjeraju da misli odlaze ke njima...
Ulazimo u dućan. Police pune šarenih ambalaža. Ljudi su ovo radili za ljude, da bi ljudi radili i zaradili i potrošili novac na te stvari, ... jesmo li mi rasa, vrsta ili neki oblik parazita.
...djete bude začeto u utrobi žene. Ono iz nje izvuče najbolje supstance i životne sokove. Raste dalje i izlazi na svijet. Hormoni ženu tjeraju na odanost tom malom biću. Ona se ustaje noću, proizvodi mlijeko, presvlači guzu, jedva stoji na nogama, ali i dalje se bori za svoju bebu.Beba raste na račun svojih roditelja (sretne su one koje imaju roditelje). Parazit se mali razvija i kreće u školu, pa u srednju, pa na faks, pa se uda/oženi i onda opet traži da se čini nešto oko njega ili nje.
S druge strane žena muze muža. Daj za ovo, daj za ono. Treba ovo, treba ono.
S treće strane poslodavac muze i kaže, ajd danas ostani, ajd sutra ranije dođi...
Onda dalje... pa još dalje... pa onda MLM-one muzi-guzi multi level marketing firme rade izvlačeći životnu energiju od svojih komercijalista...
Da, evo, čjem je da cendra - mali je parazit nezadovoljan. Majka osjeća zov đungle da se pojavi i da riješi problem maloga nasljednika genetskog koda koji je tu, na ovoj planeti, da se množi i da stvara, dok ne ostari i ne postane materija u nekom drugom obliku i energija u nekom srugom obliku.
Lijepi pozdrav, paraziti!
|
subota, 24.12.2005.
Krkljanac pred Božić
MA to je stvarno za razmišljanje. Dolazi Božić. Trebala bi obitelj biti na okupu. Jedni su daleko, drugi ne žele na put, treći imaju izričitu naredbu od liječnika da se pridržavaju određene dijete, četvrti su ljuti na sebe i na cijeli svijet. I onda svak veli: pa dajte nam dođite!
Da bi ih sve obišla trebam obići cijelu Hrvatsku. S djetetom od godinu dana u autu, to baš i nije neka zabava. Ako čučimo doma, ni to nije rješenje. Ja bih visila na svojoj kanti i tipkala pizdarija o marketiingu, ekonomskim varijablama, razvoju gospodarstva, reprezentativnom uzorku ispitanika, strateškim odrednicama gospodarskih.... ma nemam pojma. Eno me tamo čeka hrpa knjižurina, bakalar se moči u vodi, čekam da vešmašna završi svoju pjesmu i da stavim robu da se suši u sred noći. Ma... to je baš tako... kao krkljanac.
A darovi... čemu sve to? KAko da se napravim pametna i da svakome pogodim što mu treba? A slanje čestitki! To je tek drugi par rukavica! Već sam u zakašnjenju. Ako budem anonimus, nije mi u prilog...
MOžda bih trebala napisati nešto o svom današnjem danu. KAko sam ga provela? Ne sjećam se. Ujutro sam se probudila, To je sigurno bilo. Onda sam ... šta sam napravila? Da, svađala se sa sinom o tome kako je pubertet faza i mnoštvo promjena koje ne samo da utječu na njega osobno, već i na cijelu obitelj jer se njegova borba za ravnopravnost i odraslost ne svodi samo na ubiranje pehara slobode, već i odgovornosti. Onda sam shvatila da muž nije kupio kruha prije posla i išla sam u dućan. Novčanik je opet bio prazan, pa sam prvo morala na bankomat. Onda u dućan. Do tada sam već zaboravila da sam se svađala. (Tek sm se sada sjetila). Onda sam išla doktorici da joj polažem nalaze. Cimbala sam svoju curicu od 9 kila 300 metara u jednom pravcu pa još toliko opet do auta. Grad je bio zakrčen gužvancijom. MOja je bebica narasla. Bila je maljušna prije godinu dana. Razlišljala sam zašto je nervozna... onda sam skužila da joj je sjedalica za auto postala premala. Dakle, ako mislimo na put - prvo moramo nabaviti sjedalicu. Muža sam obavijestila čim sam stigla kući. On je kasnio s posla. Došla mi je poruka da je otišao obići prijatelja koji je već neko vrijeme na bolovanju, a žena mu je drugom stanju... Ja sam mu odgovorila da se ne žuri, da sam ja kod "Pere". Nisam znala kako da mu napakostim jer sam ga čekala da dođe doma. Bila sam ... da, sad se sjećam, bila sam opet ljuta na sina. Zabrljao je neke gluposti koje inače ne zabrlja, a sve radi površnosti, jer radi da me otkači, jer je nezainteresiran. Kad čitam ovo, onda bih i ja bila takva prema samoj sebi. Stvarno sam naporna.
Da, i onda je stigao doma. Malo smo bla, bla, onda ručak, onda se dite2 probudilo i krenuli smo u potragu za odgovarajućom sjedalicom za auto. Sjedalicu smo kupili nakon obilaska tri dućana, i vraćanjem u prvi gdje smo ostavili nešto manje od 100 eura.
eto..
Onda sam morala stvarno se sjesti i smisliti idemo li ili ne ikamo. Da, reče moj dragi muž, ali ja sutra ne radim, niti u nedjelju, niti u ponedjeljak. Ajmo mi sutra na selo k mojima. UF, pomislih. Ali, ajde... da vidim kako stojim s poslom i s vremenom. Imam neke četiri narudžbe... kako ću ja to napraviti do nekog datuma koji je plafon? Rekoh - ajmo ća!
I sad sjedim i suočavam se s vlastitim danom. Ako je danas bilo haotično, sutra će bti naporno dosadno. Ako se isti trend nastavi, to bi značilo gubitak od nekih dva - tri dana za šjaku. Ako se sve to ponovi krajem idućeg tjedna, to je još sedam dana manje. Prosječno tjedno radim jedan rad. Imam ih četiri na čekanju. Treba mi četri tjedna. Dva tjedna ide na božićni krkljanac. Dva bih trebala biti efikasna i efektivna.
Međutim, točno u vrijeme kada bih trebala biti ful aktvna i bistra, trebam dobit mengu, a onda nastupa tupoglavija. Time bi se negativno razdolje produljilo za nekih dodatnih pet dana i eto, ako zbrojim pripreme za putovanje, stresove ceste, promjene okoline, kreveta i prilagodim okruženje sebi (jer sebe ne mogu prilagoditi ničemu osim tišini da mogu raditi), to znači da ću, u najgorem slučaju biti u izolaciji svo to vrijeme.
Pa kog vraga onda sve to radim?
Jer ako ne redim to sve onda će svi biti doma. Dite1 će visiti na PC-u, muž će zabavljati dite2, ja ću hrmbati da bi se onda jednog jutra probudila i rekla: čuj, ja bih nekud zbrisala.... a sad ne možemo, sutra je radni dan..., praznici su gotovi!
I onda da to nije krkljanac pred Božić. Ma je! U cijeloj svojoj veličini i sjaju.
|
četvrtak, 22.12.2005.
kalendar za cijeli život
Palo mi je na pamet. Dovraga, ako ova Nova godina pada na nedjelju, a prije godinu dana je Nova godina započela u subotu! Onda, ako tjedan ima sedam dana, onda sam iz smeća mogla izvući kalendar iz (2006-7) 1999. godine. NIšta se ne bi promjenilo. Onda bi se mogao napraviti kalendar u sedam verzija (od pon. do petka da pada na 1.1., a da se samo godine mijenjaju. onda bi tako se moglo napraviti 7 kalendara za po, npr. 10 godina i pokriva razdoblje od 70 godina. ili neku sličnu foru.
Ne znam, možda bi se problem javio s prijestupnim godinama. dan vamo-dan tamo, ode i ova godina. Pitala sam se što sam ja to tijekom proteklih 12 mjeseci odradila? U čemu sam se poboljšala? Što sam obavila dobro, a što trebam još napraviti... recimo napraviti ovaj kalendar! kupiš jednom zauvijek. Tiskare bi imale prodaju tek prvih godinu dana (jer bi imale što prodavati cijele godine, a ne samo udarno na prijelazu iz godine u godinu) ali bi nakon toga nastupio tajac.
recimo, ovakav bi se kalendar super isplatio kao promotivni materijal. Jer ga stranke ne bi imale potrebu zamijeniti slijedećih XX godina. Međutim, dizajn je upitan, jer bi im svakako dojadilo gledati istu priču na zidu. To bi trebalo imati samo funkcionost. U tom slučaju bi to šljakalo. Ali u tom slučaju niti jedna poruka ne bi bila poželjna osim brojki i naziva dana u mjesecu.
Pišem rad iz gospodarstva. Petljam nešto. Idem. Pozdrav. Sretan Božić i Nova Godina.
|
subota, 17.12.2005.
subota za plakanje
Šljakam. Sve stoji. Ništa se ne pomiče. Umjesto da radim nešto konkretno, ja drpam minute iz i onako prazne kasice-prasice. Prošao je cijeli tjedan u dežurstvu nad kućnim vratolomijama. Subota bi trebala biti moj dan. Ali nije. Energija mi je na nultoj točki, ako ne i ispod nje. Nemam opravdanja. Trebam napisati tekst od petnaestak stranica. Nema šanse da se pokrenem. Mozak mi je na crvenom. Još se i vrijeme ručku bliži. NIsam se smislila niti što ću suhati.
Ništa pametnog iz mene. Tako je već neko vrijeme. Samo se vrtim u krug. Valjda će me neka mudrost vječna dotaknuti čarobnim štapićem da se smislim odakle krenuti. Baš mi se ne radi. Baš.
|
petak, 16.12.2005.
DANAS NIŠTA OSOBITO
|
ŽELIM VAM DOBRODOŠLICU! Ovdje ćete naći kojekave misli jedne mame zarobljene djecom, kućnim poslovima i stvaranjem novca. Podstanari smo, naknada je završila, samo je suprug zaposlen...
Kako god da izgledalo standardno, varate se, još se mismo upoznali.
Ipak, danas neću započeti svoje piskaranje. Dok jedno dijete (12 mj.) spava (poslijepodnevni - teškom mukom izboreni mir), a stariji (14 g.) visi na PC-u, moj muž (drugi po redu) ... tu se negdje mota. Ja imam posla. Ja uvijek imam posla...
Moram sada šljakati. Gibam! Šibam! jednostavno je- moram!
|
|
|